Visoko se dižu, grane im strše,
pravila nebeskog svoda krše.
Korijen im dubok, u zemlju seže,
energija života sa zrakom ih veže...

Kao vojnici stoje nepomično, 
spremi za boj,
protiv oluja, vjetra, kiše
svoj brane soj.

Ali kad dođe čovjek sa sjekirom u ruci,
tad je jablan svaki u strašnoj muci.
Lupa po njima da ih posiječe,
oni se bore, al' nemaju sreće.

Moj djed bio je najbolji. Zadnjih godina života moja draga mama mu je svaki dan išla pomoći. Živio je s ujakom, ujnom i njihovom djecom. Baka je umrla kad je moja mama bila na fakultetu. Djed je imao naborano čelo, sijedu kosu i bio je visok. Uvijek je volio raditi, a vozio je i automobil. No, kad je ostario, malo je obolio. Svi smo mu pomagali. Bio je visok i imao je prelijep osmijeh. Najviše je volio Marka i Franu. Moja mama je uvijek bila uz njega.

Sijedu kosu, duguljasto lice, topao pogled, a još toplije srce ima moj djed. On je velik čovjek u svakom pogledu. Njegove vrijedne ruke i pognuta leđa trag su pomalo teškog života. Dok hoda, podsjeća na brod koji plovi morem. Polako, ali ponosno, on plovi svijetom. U njegovoj blizini nikada nije dosadno. Ponekad pomislim da ima jedan veliki spremnik u kojem čuva sve te zanimljive priče. Od njega se može mnogo toga naučiti.

Ja sam u svojoj obitelji najmlađi, ali najvrjedniji i svi me mnogo vole. Najviše me voli me tata koji kaže da sam mu ja najveće blago i istinska sreća u životu. Voli me i moji majka i djed, koji kažu da ih vraćam u mladost svojim osmjehom, dječjim licem i  ponašanjem.

U tebi živim,
a nisam se u tebi rodila.
U tebi se rodilo moje srce
koje će uvijek tu ostati.
Znam da ću jednom otići,
ali moje će srce uvijek tu ostati.

Bistrica, Sturba i Žabljak rijeke su tvoje
kao duša i srce moje.
Tvoja zlatna polja moje srce griju,
u tebi Livno moje duša i srce mi se smiju.

Livno, grade moj, tebe dati neću,
u tebi nalazim sreću.

Petra Popović, VII.d

Toga sam dana bio vani s prijateljima. Bio je oblačan dan, mrk, tamni oblaci prekrili su tamnoplavo listopadsko nebo.
Vraćao sam se doma i razmišljao. Sve je prolazno. Otpalo je šareno lišće kao i kesteni. Bezbroj njih. Laste kao da se utrkuju na visinama, odlazeći u toplije krajeve. Iz ciglenih dimnjaka suklja dim i nestaje… Vihor zviždeći tjera životinje u jazbine.

Tiho se noć spustila nad grad
tiho su se minusi s planina
skotrljali dolje.
Tiho je rosa pala s neba na travu i šešire prolaznika.
Tiho se dim iz dimnjaka
penjao uz nebeske ljestve i nestajao,
negdje,
među zvijezdama…
Tiho su se zatvarale rolete.

Tiho kiša udara o prozore.
Tiho se zaleđuje
voda u lokvama.

Sjedim u vrtu i primijetim mijenjanje prirode. Upitam ju, očekujući da neće odgovoriti, zašto se mijenja. Veliki cvijet se okrenu i reče mi da se svijet budi iz zimskog sna kao što je i usnuo. Reče mi da svi trebamo promjenu životnog prostora i okoliša. Dosadno je samo promatrati snijeg mjesecima i mjesecima. Toplije je i ljepše s razlogom. To reče i okrenu se.